Rasni zakoni

Dolaskom na vlast u Njemačkoj 1933. godine Adolf Hitler i nacisti počeli su s provođenjem svoje rasne politike, objavivši bojkot židovskim trgovinama te zabranivši obavljanje državne službe svim ne-Arijevcima. Dvije godine kasnije, u Nirnbergu je donesen niz antisemitskih i rasnih zakona, tzv. Nirnberških zakona prvotno usmjerenih upravo protiv Židova. Zabranjeni su međurasni brakovi te su samo osobe germanskog ili srodnog porijekla imale pravo na državljanstvo. Par mjeseci kasnije Nirnberški zakoni su prošireni na Rome i tamnopute osobe, a Romi su proglašeni neprijateljima „rasne države“ te tako statusom izjednačeni sa Židovima.

Još 1929. godine u Njemačkoj je osnovan Središnji ured za borbu protiv Cigana. Sam Heinrich Himmler izdao je 1938. godine naredbu o borbi protiv „ciganske pošasti“. Do tada segregirani i proglašavani antisocijalnim elementima društva, Romi su određeni na temelju svog porijekla i rasne pripadnosti. Takvo određivanje Roma osobito je zagovarao dr. Robert Ritter koji je razvio posebnu klasifikaciju za osobe romskog porijekla na temelju koje je netko mogao biti progonjen ako je imao dva romska pretka prije četiri generacije. Nacisti su odlučili riješiti problem Roma, ne tako da ih nasilno presele ili zatvore u Njemačkoj, već identifikacijom i registracijom svih pripadnika romske zajednice te sterilizacijom i deportacijom.

Iako je prvotni plan nacista uključivao prisilno preseljenje Židova izvan Europe, između ostaloga na Madagaskar, ubrzo se pokazalo da je takvo nešto nemoguće što je pokrenulo osnivanje posebnih sabirnih centara na tlu okupirane Europe, koncentracijskih logora te  „logora smrti“ čija je zadaća bila masovno istrebljenje svih ne-arijevskih elemenata društva.

Uskoro su i ostale zemlje Osovine donijele slične zakone. Italija je 1938. donijela Talijanske rasne zakone i Rasni manifest, a isto su od 1940. nadalje učinile Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska i Nezavisna država Hrvatska.