Koncentracijski logor Jasenovac

U kolovozu 1941. godine u blizini sela Jasenovac, kod ušća Une u Savu ustaški režim osniva koncentracijski logor Jasenovac. Za razliku od većine logora u okupiranoj Europi njime nije posredno upravljala nacistička Njemačka, nego direktno Nezavisna Država Hrvatska te je s vremenom postao jedan od najvećih europskih logora, često nazivan „Auschwitzom Balkana“. Za nadgledanje svih ustaških logora bio je odgovoran Vjekoslav „Maks“ Luburić, na čelu Ustaške nadzorne službe (UNS-a).

Poznat po izrazito brutalnim uvjetima i velikom broju žrtava, logor je zapravo predstavljao kompleks od pet pod-logora  na površini od 210 km2, od kojih je najveći bio „Ciglana“ u samom Jasenovcu. Kompleksu je pripadao i logor u Staroj Gradišci, stratište na Donjoj Gradini, pet radnih logora na okolnim farmama te romski logor u selu Uštica. Logor je osnovan uz punu podršku nacističke Njemačke koja je poticala ustaški režim da riješi pitanje Židova i Roma na svom teritoriju, u isto vrijeme podupirući planove za uklanjanje Srba. Nijemci su često pomagali Ustašama u deportacijama i prijevozu zatvorenika u logore. Osim Srba, Židova i Roma, u Jasenovcu su završili i brojni Hrvati i Bošnjaci čije se političko djelovanje kosilo s režimom. U Jasenovac su odvođeni, bez razlike, muškarci, žene i djeca.

Po dolasku u Jasenovac zatvorenici su označavani (ne i Romi). Većina ih je ubrzo ubijana na stratištima u blizini logora, dok su na životu ostavljani pojedinci s korisnim zanimanjima i zanatima (doktori, ljekarnici, postolari, zlatari i sl.) koji su prisiljavani na rad. Jasenovac je bio poznat po osobito teškim i nehumanim uvjetima: izgladnjivanju, nedostatku pitke vode (zatvorenici su pili vodu iz rijeke Save), prenapučenim i vlažnim barakama te spavanju na otvorenom, iscrpljujućem prisilnom radu (radilo se 11 sati dnevno), sveopćem nedostatku higijene, čestim epidemijama zaraznih bolesti poput tifusa, malarije, gripe, difterije i dizenterije te svakodnevnim premlaćivanjima, maltretiranju i mučenjima.

Da je Jasenovac zapravo bio „logor smrti“ poput Auschwitza ili Treblinke u prilog govori činjenica da je većina pristiglih zatvorenika bila unaprijed predodređena za pogubljenje. Samo snažni muškarci i oni s kaznama ispod tri godine bili su poslani na prisilan rad, ostali su ubijani na različite načine: otrovnim plinom u komorama u Staroj Gradišci, spaljivanjem (dok su još bili živi), utapanjem u rijeci Savi, streljanjem, noževima, pilama, čekićima i maljevima. 

O broju jasenovačkih žrtava i danas se vode žustre rasprave. Javna ustanova Spomen područje Jasenovac vodi imenični popis žrtava na kojem se nalazi preko 80.000 imena, dok se njihove procjene kreću oko 100.000 žrtava. Izvori nacističke obavještajne službe su 1943. godine procijenili da je u Jasenovcu ubijeno 120.000 ljudi, a u Staroj Gradišci još 80.000. Neki povjesničari navode daleko veće brojke, po nekoliko stotina tisuća žrtava. Bez obzira na konačan broj koji vjerojatno nikada neće biti utvrđen ostaje činjenica da je Jasenovac bio jedan od najsmrtonosnijih logora Europe.