Nezavisna Država Hrvatska

Nakon invazije Njemačke i njenih saveznica na Kraljevinu Jugoslaviju, 10. travnja 1940. godine proglašena je Nezavisna država Hrvatska (skraćeno NDH). Na čelo ove marionetske Hitlerove saveznice dolazi ustaški režim, pod vodstvom tzv. poglavnika Ante Pavelića. NDH je uključivala velike dijelove današnje Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu, dijelove Srbije i Slovenije, dok su Dalmacija, Istra,  Međimurje te dijelovi Baranje izuzeti i priključeni Italiji, tj. Mađarskoj. Iako je država nominalno proglašena kraljevinom, a za kralja izabran vojvoda Amione od Spoleta kao Tomislav II, vlast je u zemlji imao Pavelić, koji se pak pokoravao željama Njemačke i Italije koje su ga dovele na vlast. Tvorevina je formalno preživjela gotovo do samog kraja rata, iako su prvi partizanski pokreti otpora osnovani već 1941. godine te je dobar dio zemlje, pogotovo ruralnih dijelova bio pod njihovom kontrolom.

Ustaše, punim nazivom Hrvatski revolucionarni pokret,veliki su dio svoje ideologije temeljili na nacističkim rasnim zakonima. Oslanjajući se na „germansku teoriju“ o neslavenskom porijeklu Hrvata, označili su Židove, Rome i ostale Slavene (posebice Srbe) za niže pripadnike ljudske rase, što je stvorilo podlogu za progon i zatvaranje tisuća pojedinaca. Također su proganjani i politički protivnici režima, komunisti, antifašisti, disidenti, dok su ispočetka Bošnjaci smatrani islamiziranim Hrvatima. Ministri u Pavelićevoj vladi jasno su dali do znanja da je cilj režima stvaranje „etnički čiste“ Hrvatske države te da nepoželjne elemente treba ukloniti, deportirati ili prisilno asimilirati, ukoliko je to moguće. Ustaški režim postao je poznat po svojoj temeljitosti i brutalnosti nad kojom su se zgražali i visoki nacistički oficiri.

Ubrzo na tlu NDH niču koncentracijski logori po uzoru na one u Njemačkoj i Poljskoj, prvi su osnovani već 1941. godine. Ukupno su osnovana 22 logora, od kojih je najveći i najozloglašeniji bio onaj u Jasenovcu. Točan broj žrtava ustaškog režima vrlo je nezahvalno procjenjivati. Prema podacima Memorijalnog muzeja Holokausta iz Sjedinjenih država, između 1941. i 1945. godine broj ubijenih Srba procjenjuje se na između 330.000 i 390.000. Od 39.000 Židova koliko ih je živjelo u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata ubijeno je barem 30.000 tisuća. Podaci za područje bivše države pak navode da od 68.000 Židova, koliko ih je živjelo u Kraljevini Jugoslaviji na početku rata, njegov kraj na istom prostoru nije dočekalo od 82% do čak 95% stanovništva.

Što se tiče ubijenih Roma, podaci još su nesigurniji jer režim nije bilježio podatke o Romima dovedenim u koncentracijske logore, već se samo navodio broj vagona u kojima su dovezeni. Vojne vlasti NDH uputile su pak 19. svibnja 1942. godine okružnicu da se krene u „prikupljanje Roma“ te da se oni predaju kotarskim vlastima, nakon čega su uslijedile masovne deportacije i pogubljenja. Prema „Enciklopediji holokausta“ Sveučilišta Columbia („The Columbia Guide to the Holocaust“) na području bivše Jugoslavije prije Drugog svjetskog rata živjelo je oko 100.000 Roma, od čega je ubijeno između 26.000 i 90.000. Predratni popis stanovništva u Hrvatskoj iz 1931. godine navodi broj od 14.000 Roma, da bi ih na prvom poslijeratnom popisu 1948. godine bilo samo 405. Iako je riječ o djelomičnim brojkama, jer se i tada mnogi Romi nisu tako izjašnjavali, dobar je pokazatelj brojčanog odnosa prijeratne i poslijeratne romske populacije.