Holokaust i nacistički koncentracijski logori

Prvotno zamišljeni kao mjesto pritvaranja političkih protivnika i sindikalista, prvi koncentracijski  logori na tlu Njemačke javljaju se već 1933. godine, nedugo nakon Hitlerovog dolaska na vlast. Prije početka rata najbrojniji zatvorenici bili su njemački komunisti i socijalisti, socijalni demokrati, Jehovini svjedoci, homoseksualci i Romi te osobe optužene za antisocijalno ili devijantno ponašanje. Nacistički SS odredi preuzeli su upravljanje logorima 1935. godine koji postaju sabirna mjesta za sve „nepoželjne“ elemente u državi, posebice Židove, Rome, Sinte, Slavene, sovjetske ratne zarobljenike, Poljake te pripadnike svećenstva.

Znanstvenici razlikuju više vrsta logora na tlu nacističke Njemačke i njenih saveznica: sabirne logore koji su služili za okupljanje zarobljenika i njihov transport na druge lokacije, radne logore u kojima su zarobljenici bili prisiljeni na rad u posebno teških uvjetima, koncentracijske logore koji su služili za pritvaranje i mučenje „nepoželjnih“ elemenata društva te logore smrti, dizajnirane i građene isključivo za masovno ubijanje zatvorenika, odmah po njihovom dolasku. Ukupan broj osnovanih logora nije definiran, samo na području pod direktnom okupacijom Njemačke osnovano ih je najmanje 1200, dok se nagađa da bi ukupan broj logora na tlu zemalja Osovine mogao biti između 15 i 20 tisuća. Najveći logori nastali su na tlu današnje Poljske.

Sigurno najgori, logori smrti služili su za masovno istrebljenje, prvenstveno Židova, ali i Roma, Poljaka, sovjetskih vojnika te homoseksualaca. Žrtve su najčešće ubijane plinom,  u posebno izgrađenim komorama pomoću tzv. Ciklona – B, pesticida na bazi cijanida ili ispušnim plinovima u pokretnim plinskim komorama – preuređenim kamionima. Većina žrtava ubijana je odmah po dolasku, dok su malobrojni odvojeni u posebne jedinice koje su pomagale da logor nastavi s radom. Iako su isprva žrtve pokapane u plitke masovne grobove, no kada je postalo evidentno da bi Nijemci mogli izgubiti rat, većina žrtava je spaljivana, kao i tijela već pokopanih da bi se prikrili tragovi zločina. S nadiranjem savezničkih snaga u Europi nacisti su većinu koncentracijskih logora pokušali uništiti, dok su zatvorenici ili u panici ubrzano ubijani ili slani na duge „marševe smrti“ do logora bliže unutrašnjosti Njemačke.

Ukupan broj žrtava nestalih tijekom vladavine nacističkog režima kreće se između 11 i 17 milijuna. Najbrojnije žrtve definitivno su Židovi, kojih je u logorima i u getima stradalo između 4,9 i 5,9 milijuna, od toga 1,4 milijuna na tlu Sovjetskog Saveza, što predstavlja gotovo 60% europske židovske populacije. Iza Židova, najbrojnije su žrtve ratni zarobljenici, većinom Sovjeti, kojih je stradalo nešto više od 3 milijuna. Ubijeno je gotovo 2 milijuna poljskih civila te neutvrđen broj Slavena, koji su također smatrani „nižom“ rasom. U logore smrti Nijemci su slali i svoje „vlastite“, pa je tako ubijeno između 200 i 250 tisuća invalida, dok je uhićeno 100 tisuća homoseksualaca, od kojih je između 5 i 15 tisuća poslano u logore.

Sudbinu gotovo identičnu onoj Židova doživjeli su za vrijeme nacističkog režima i Romi, koji ovaj najmračniji dio ljudske povijesti nazivaju Samudaripen, što na romskom znači masovno ubijanje, istrebljenje.