Romski logor i romsko groblje Uštica

Nedugo nakon dolaska na vlast ustaške vlasti donijele su svoju verziju rasnih zakona koji su bili usmjereni i protiv Roma. U ljeto 1941. donesena je pak odluka da se svi Romi moraju popisati, tj. prikupiti njihove osobne podatke i podatke o načinu života. Masovni i sustavni progon Roma u NDH započinje nakon 19. svibnja 1942. godine, kada je donesena odluka o okupljanju svih Roma. Od svibnja 1942. do kraja srpnja izvršena su uhićenja i deportacije, a krajnje odredište Roma bio je logor u Jasenovcu. 

Romi su u Jasenovac dovođeni u prenatrpanim stočnim ili teretnim vagonima, a prije same deportacije bilo im je obećano da se preseljavaju u Rumunjsku i Banat, kako ne bi pružili otpor. Njihova imovina bila je zaplijenjena i kasnije prodavana na javnim dražbama. Po dolasku u Jasenovac Romi su podijeljeni u dvije skupine. Jači, sposobniji Romi odvajani su za prisilan rad, dok su drugu skupinu činili žene, djeca, bolesni i nemoćni. Za razliku od ostalih zatvorenika, nisu bili bilježeni pojedinačno, već je samo navođen podatak o broju pristiglih vagona. Sve osobne stvari, dragocjenosti i novac morali su predati čuvarima. Smještani su u močvarnom i poplavnom dijelu logora, veličine 30×60 metara koji je bio ograđen bodljikavom žicom, a nosio je naziv Logor III C (C je značilo ciganski). Dio Roma bio je smješten u selu Uštica, u napuštenim srpskim kućama koje su prethodno također ograđene žicom, no vrlo brzo su preseljeni u selo Gradinu, gdje su se i odvijale najmasovnije likvidacije. 

Romi koji su bili odvojeni za prisilni rad najčešće su izgrađivali nasip, što se smatralo najtežim poslom u logoru, ili za kopanje jama koje su služile kao masovne grobnice. Kako su Romi bili posebno nehumano tretirani u Jasenovcu, njihova prehrana svodila se na zdjelicu juhe dnevno te većima zatvorenika nije izdržala više od desetak dana. Preživjeli logoraši navode kako je položaj Roma u Jasenovcu bio gori od onog Židova i Srba jer se na „ubojstvo cigana gledalo kao na dobro djelo“. Prema iskazima nekih logoraša, posebna skupina Roma iz Like određena je da pomaže u likvidacijama i pokapanju žrtava. Zajedno s ostalim zatvorenicima činili su posebnu grupu, tzv. „grupu D“, likvidiranu početkom 1945. godine. 

Manje skupine radno sposobnih Roma deportirane su iz Jasenovca u radne logore u Njemačkoj, gdje su uvjeti za njih bili, ironično, bolji nego u Jasenovcu te su neki čak i dočekali kraj rata. Prema dostupnim podacima, to nije uspjelo ni jednom jasenovačkom Romu, osim rijetkih sretnika koji su uspjelu pobjeći.

Romi su u Jasenovcu mučeni ii ubijani svakodnevno, vrlo često na brutalne načine. Da bi uštedjeli na streljivu, najčešće ih se ubijalo nožem, toljagama i maljevima, o čemu svjedoče brojne frakture lubanja ekshumiranih žrtava iz masovnih grobnica. Na romskom groblju u Uštici nalazi se 21 takva grobnica, u kojima je pronađeno gotovo 17 000 tijela. 

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac vodi poimenični popis žrtava na kojem se nalazi 16.173 Roma, od toga 5.608 djece, 5.688 muškaraca i 4.877 žena. Iako popis ne predstavlja konačan broj žrtava dobar je pokazatelj razmjera stradanja, ne samo Roma, nego i ostalih žrtava. Kad se usporedi predratni i poslijeratni popisi stanovništva u Hrvatskoj, postaje očigledno da je „na području NDH, proporcionalno gledajući izvršen najveći genocid nad romskim stanovništvom tijekom Drugog svjetskog rata“.