Samudaripen

Da bi opisali genocid koji je počinjen nad njihovim narodom za vrijeme Drugog svjetskog rata od strane nacista i njihovih saveznika, Romi koriste termin Samudaripen, što u prijevodu znači „masovno ubijanje“. Iako je ovaj naziv najpoznatiji među samim Romima, koriste se još termini porrajmos („uništenje“), Kali Traš („crni strah“), Berša Bibahtale („nesretne godine“) te posuđenice termina holokaust.

Iako su predrasude prema Romima bile duboko ukorijenjene u povijesti pojedinih europskih zemalja, razvojem eugenike i socijalnog darvinizma u Njemačkoj u 19. stoljeću one dobivaju pseudo-znanstvenu podlogu, a posebnim dodatkom na Nirnberške zakone 1935. godine i onu kvazi-legalnu. Njima je položaj Roma u nacističkoj Njemačkoj izjednačen s onim Židova te su proglašeni „neprijateljima čiste rasne države“ te kao takvima nepoželjnima. Ubrzo se osniva i posebna jedinica za istraživanje „rasne čistoće i demografije“ koju je predvodio dr. Ritter koja na temelju „istraživanja“ među Romima zaključuje da predstavljaju prijetnju germanskom narodu te da ih treba deportirati ili ukloniti. 

Posebnim dekretom određeno je da se svi Romi i osobe romskog porijekla moraju registrirati i popisati, a od 1936. godine ih se zatvara u posebne kampove u predgrađima, kao svojevrsnu uvertiru deportacijama u koncentracijske logore, koje su započele 1937. godine. Prve skupine Romi poslane su u tzv. radne logore Dachau, Dieselstrasse, Marzahn i Vennhausen. Nakon okupacije Poljske, 30.000 njemačkih Roma deportirano je na okupirano područje, gdje su zatvarani u geta, zajedno sa Židovima. 

Sam Himmler potpisao je 1942. godine naredbu da se Rome deportira u Auschwitz i ostale logore, gdje su bili označavani nošenjem smeđeg ili crnog trokuta na odjeći, ili rjeđe slova „Z“ (Ziguener, njem. cigan). Samo u Auschwitz je deportirano preko 23.000 Roma, koji su bili smješteni u odvojenom djelu nazivanom „romski obiteljski logor“ (njem. Ziguenerfamilienlager). Iz nepoznatog razloga, Romi po dolasku nisu razdvajani i obiteljima je dopušteno da ostanu na okupu, a ispočetka su korišteni kao radna snaga. Naknadno pristigli Romi, poput onih iz Poljske, bili su poslani u plinske komore odmah po dolasku. Ozloglašeni nacistički liječnik, dr. Josef Mengele često je odabirao Rome za svoje eksperimente, posebice njihovu djecu. Nacisti su 1944. godine odlučili „očistiti“ kamp, međutim naišli su na otpor Roma koji su ih dočekali oboružani noževima i cijevima. Nedugo zatim SS odredi su preuzeli kontrolu, da bi 02. kolovoza 1944. zadnju veliku skupinu od 2.897 Roma poslali u plinske komore. Upravo u spomen na taj dan obilježava se Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu – Samudaripen. 

Nacistički odnos prema Romima slijedile su i druge saveznice pa su Romi proganjani, mučeni, ubijani. Mnoge države usvojile su svoje verzije „rasnih zakona“ po uzoru na Njemačku. Broj ubijenih Roma za vrijeme nacističkog terora teško je procijeniti, brojke se kreću od 220.000 do 500.000, što je što je između 25% i 50% predratne romske populacije. Neki autori spominju mogući broj od 1,5 milijuna žrtava.

Iako su bivše nacističke saveznice pa i sama Njemačka priznale da su počinile genocid nad Romima, žrtvama nikada nisu ponuđene nikakve reparacije, kao npr. Židovima, a za sam zločin nisu odgovarali nacisti tijekom poslijeratnih suđenja.